Mi koristimo kolačiće i druge tehnologije za pružanje boljeg online iskustva. Nastavkom korištenja ove stranice, slažete se s korištenjem navedenog kako što je opisano u Politici korištenja kolačića.

National Geographic Channel
http://assets.natgeotv.com/Shows/6612.jpg

PITANJA I ODGOVORI SA DAVIDOM HAMLINOM

<p><strong>Q. Ekipa "Velikih seoba"  uspjela je uhvatiti neke fantastične kadrove jedne od najvećih seoba sisavaca na svijetu: seobe gnuova. Što se ekipi pokazalo kao najzanimljivije tijekom te avanture?</strong>

A. To je jedna od najvećih i najupečatljivijih seoba na planetu Zemlji, više od milijun životinja kreće se svake godine prateći kiše. Dok životinje putuju, moraju prijeći preko više rijeka. Već su prije bile na ovim lokacijama, a ono što je zanimljivo za priču jest da vidimo tko je donio odluku da se kreće. Odluku donose majke koje vode svoju mladunčad, a ne mužjaci koji vode putovanje. A i zebre su putovale s njima. Kao što je bilo očekivano, krokodili su ih čekali, a bili su golemi.

Znali smo da u nekim situacijama sve životinje neće moći preživjeti. Snimili smo velik broj dramatičnih scena, ali vjerojatno je najteže bilo snimati majku i dijete gnua koji su naoko uspjeli prijeći rijeku kad ih je u zadnji čas krokodil dostigao i oteo mlado noseći ga sa sobom pod vodu. Ekipi je bilo vrlo teško pratiti to iz prve ruke, a ako gledate emisiju, vidjet ćete da je jednako teško. Ali ipak pokazuje na vrlo očit način s čim se ove životinje sve moraju nositi samo da bi pronašli potrepštine za preživljavanje.

Unatoč nekim problemima s vremenom, uključujući neočekivane kiše koje su natjerale gnuove da se vraćaju i do 160 kilometara, uspjeli smo uhvatiti cijeli taj ciklus, nešto što je rijetko komu uspjelo u jednoj sezoni. Priča o gnuovima je ikonična, a ne možete zapravo govoriti o seobama, a da ih spomenete. Nama je izazov bio pokušati to izvesti na neki novi način, uključujući sofisticiranu opremu, helikoptere i fantastične HD-kamere za usporene snimke.

<strong>Q. Jedna od najtećih seoba za snimanje bila je ona bjelouhih kob antilopa u Sudanu. Možete nam reći što je sve ušlo u taj dio?</strong>

A. Sudan je vrlo zahtjevno mjesto za snimanje jer je upravo prošao kroz desetljeća građanskih ratova. Kako je pristup zemlji bio zabranjen preko dvadeset godina, znanstvenici i istražitelji nisu bili sigurni apostoji li uopće još bjelouha kob antilopa. Životinja je zadnji put uhvaćena kamerom 1982. National Geographic u suradnji s kolegama iz Društva za očuvanje životinja uspio je dobiti pristup južnom Sudanu, tako da smo uspjeli snimiti priču. Putovanje je bilo epsko: ekipa je putovala „off-roadom“ danima u kamionima starim preko 40 godina da bi došla usred ničega, preko prostora prošaranog nagaznim minama i naseljenog bivšim vojnicima koji nose strojnice. Posebno se ponosim što je naša ekipa uspjela snimiti ovu priču zbog suradnje i povjerenja koje je bilo potrebno da se izvede ovakvo nešto.

Umjesto praznih poljana, pronašli smo veliku populaciju kob antilopa - prema našim procjenama bilo ih je oko milijun. Ako poledamo veličinu prostora koji su prekrivali, njihova je seoba slična onoj gnuova. Uspjeli smo ih snimiti u vrlo zanimljivom razdoblju i u znanstvenom smislu, ali i u kontekstu njihove seobe. Tijekom seobe u sušnoj sezoni svi mužjaci okupe se i bore na otvorenom da bi dobili pozornost ženki. Bore se tako da je bilo mnogo mrtvih. Ostatak godine kob antilope ne okupljaju se u takvim grupama, nego se najčešće proširuju.

Kob antilope nevjerojatno su plahe pa je bilo vrlo teško snimati neke kadrove, ali je bilo nevjerojatno vidjeti ovu životinju, snimiti je kamerom i pridonijeti budućem istraživanju o kob antilopama, njihovim uzorcima seobe, ali i o toj regiji.

<strong>Q. Seoba u Maliju nevjerojatno je dramatična. Koja je iskušenja ekipa imala dok je snimala malijske slonove?</strong>

A. Malijski su slonovi rijetko kad snimani. Kako postoji duga povijest hvatanja i ubijanja ovih slonova za slonovaču, vrlo su bojažljivi, a snimanje u njihovoj blizini bilo je veliko iskušenje za ekipu.

Morali smo i dodatno pripaziti na to da nas slonovi ne mogu uočiti i nanjušiti. Unatoč nevjerojatno visokim temperaturama u Maliju (gdje je katkad i do 48 Celzijevih stupnjeva), producenti nisu smjeli koristiti šampon, losione, sapun ili deterdžente dok su bili ondje. Isto tako, morali smo konstantno pratiti slonove niz vjetar da nas ne bi nanjušili.

Ipak, snimatelj Bob Poole vrlo je nadaren u snimanju slonova i otkrivanju njihova ponašanja. Svaki je dan Bob išao u krdo znajući kako se morao postaviti prema vjetru jer je znao da postavi li se tako, nema drveća u koje se može skriti, a auto mu je bio predaleko. Tako je morao paziti da ga se ne otkrije jer je bio u stvarnoj opasnosti od napada. Ali je Bob to fantastično izveo, a time i nama priuštio neke od najboljih kadrova pustinjskih slonova ikad snimljenih.

<strong> Možete nam nešto reći o tome što je ekipa sve morala raditi da dobije kadrove sivog sokola oko Mississippija?</strong>

A. Rijeka Mississippi dom je jednoj od najvećih seoba u Sjevernoj Americi, a pratili smo ovu priču dvije godine. Počinje na prijelazu zime u proljeće kada tisuće fantastično obojanih patki, gusaka, pelikana i ptica grabežljivica prolazi ovim prolazom za sklonište i hranu dok putuju južno ili sjeverno.

Snimili smo fantastične kadrove sivih sokola u ovom području. Visoko na liticama iznad rijeke samo sjede i čekaju da ostale ptice prođu tim područjem. Uspjeli smo snimiti i gnijezdo sivih sokola gdje je majka donosila jednu od tih ptica svojoj mladunčadi da ih nahrani.

Da bi dobili ove kadrove, Neil Rettig (naš snimatelj) provodio je 12 sati na dan viseći s litice visoke oko 35 metara i tako dva tjedna. Popeo bi se ujutro, sjedio vrlo mirno po 12 sati da bi mogao dobro vidjeti sokole i da ih ne bi preplašio. Onda bi se noću spuštao natrag užetom. Ne znam nikoga tko je bio spreman otići toliko daleko da bi snimio gnjezdo sivih sokola.

<strong> Q. Porazgovarajmo o još jednoj seobi, seobi vodencvjetova, i o tome kako rizik nečega poput groma može uništiti ekološku ravnotežu.</strong>

A. Vodencvijet zapravo ima svojevrsnu vertikalnu seobu. Izlazeći iz riječnog predjela Mississippija, penjući se prema biljkama pa onda drveću, a onda lete i skupljaju se u milijunima. Htjeli smo snimiti ove goleme grupe muha - prave gozbe za ptice - i smiješna se stvar dogodila dok smo tražili te insekte. Naša ekipa dobila je poziv iz meteorološkog instituta, a upozorili su nas da grmljavina ubrzo dolazi. Zapravo, nije bila oluja, nego golem oblak skupljenih vodencvjetova! Putovali smo kroz tamu i snimili smo neke zapanjujuće kadrove. Ekipa je procjenila da nam se u brodu nakupilo oko 270 kilograma mrtvih i umirućih vodencvjetova dok smo snimali ove kadrove unutar "oblaka".

<strong> Q. Osim zahtjevnih i osjetljivih HD-kamera, koji su bili drugi tehnološki zahtjevi ovog snimanja i produkcije? </strong>

A. GPS nam je bio jedan od spasitelja u više navrata. Na golemom broju mjesta na kojima smo snimali nije bilo cesta, puteva ili nekih jednostavnih načina za orijentaciju. Bili smo na nekim lokacijama na kojima nikada nije bilo snimatelja. Korištenje GPS-a da nam pokaže gdje se nalazimo, a i kako da se odande vratimo, bio je jedan od prioriteta koje smo imali. Tako smo mogli putovati kroz afričke pašnjake gdje je trava bila viša od naših auta, a omogućeno nam je i pratiti kolonije mrava vojnika - što je ekvivalent traženja pokretne igle u sijenu veličine šume.

S druge strane, koliko god nam je tehnologija pomagala, jednako je bilo važno iskustvo i instinkti ekipe. Da bi znali kako se slonovi ponašaju ili kako prepoznati kretanje kitova prema kretanju vode, morate imati godine iskustva kroz koje naučite točno kako što tražiti golim okom.

A katkad su naše "primitivne" metode donosile upravo one rezultate koje smo trebali. Primjerice, kad smo došli u more, doznali smo da naš gotovo nečujan motor na brodiću užasno smeta kitovima koje smo pokušavali snimati. Morali smo iskoristiti gumeni kajak i vesla da bismo dobili potrebne kadrove.

<strong> Q. Uz toliko problema u seobama koji odlučuju o životima, je li bilo trenutaka koji su se posebno istakli ekipi dok je snimala? </strong>

A. Snimili smo vrlo zahtjevnu i dramatičnu seobu zebra. Pješčane pustinje u Bocvani prava su pećnica puna prašine i soli. To je vrlo zahtjevno mjesto za snimanje, ali su Derek i Beverly Joubert među najboljim filmašima na svijetu, tako da su oni u tu vrućinu ušli vrlo entuzijastično.

Bila je jedna posebno zahtjevna scena usred užasne vrućine. Ženka zebre uginula je od vrućine ostavivši napuštenu mladunčad. Mlade zebre bile su napuštene i uistinu bespomoćne. Ali je vođa te grupe hrabrim potezom ostao dok se ostatak nastavio kretati te su tako oni napustili njega. Nitko ne može biti siguran u to, ali se činilo da je vođa grupe ostao da bi zaštitio tu mladunčad te da bi male zebre tako njega prihvatile kao novog oca. Na kraju je mladunčad napravila upravo ono što je pokušavao - pratili su ga i ostavili majku da bi ju pojeli strvinari. To je bila uistinu posebna i osjetljiva scena, a ujedno je i glavni dio te epizode serijala.

Producentica diejla o leptiru monarhu na svom je blogu pisala o emocijama koje su ju prožimale tijekom te seobe. Jedan od njenih najvećih strahova je let, a znala je da će biti u malom avionu na propeler s pilotom da bi snimila leptire. Napisala je da, unatoč svemu, čim su počeli snimati monarhe i čim je vidjela kadrove, suze su joj počele teći od sreće koja ju je prožela.

<strong> Q. "Velike seobe" predstavljaju puno više od lijepih kadrova. Puno se toga može vidjeti i naučiti o seobama, a i o nekim novim kretanjima unutar njih. Kakvi su kadrovi pomogli znanstvenicima da nauče više o tim seobama? </strong>

A. U Maliju smo snimili najveće krdo malijskih slonova koji su bili usred najveće seobe slonova na svijetu. Tako smo imali i vremena i materijala za učenje, promatranje i proučavanje.

Isto tako vjerujemo da smo snimili najbolje kadrove o seobi crvenih rakova na Božićnim otocima, a i bili smo prva ekipa koja je snimala kob antilope u gotovo 30 godina.

Naša epizoda "Znanost o velikim seobama" isto tako dokumentira rad znanstvenika koji su stavljali radioodašiljače na leptire, što nikada prije nije uspješno izvedeno.

Isto tako, vjerujemo da smo snimili neke od najkompletnijih kadrova seoba zebra u Bocvani, malijskih slonova, crvenih rakova na Božićnim otocima, „flying fox“ šišmiša u Australiji, mrava vojnika i tihooceanskih velikih bijelih psina.

Na kraju, kadrovi gdje veliki bijeli proždire morskog slona nikada prije nisu snimljeni na ovaj način i u ovim detaljima, a to je uistinu nevjerojatno vidjeti.

<strong> Q. Zračne snimke nekih seoba uistinu su nevjerojatne, ali ima i fantastičnih podvodnih snimaka crvenih rakova koji ispuštaju jaja. Možete nam malo pojasniti kako su ta snimanja izgledala? </strong>

A. Snimali smo crvene rakove na Božićnim otocima (između Australije i Indonezije). Jedanput na godinu, u vrijeme monsuna, skoro 50 milijuna rakova seli se s kopna u more. To je nevjerojatna seoba, a i jedna od mojih najdražih. To je bila jedna od seoba koju jednostavno nisam mogao propustiti, mroao sam to vidjeti vlastitim očima. Te godine kad smo snimali rakove, kiše koje ih pokreću nisu bile obilne kao inače, tako da su se rakovi prilično namučili na svom putovanju. Otvoreni prostori za njih su smrtonosni jer im sunce isuši pluća i umru. Za crvene rakove svaka je kap kiše zapravo i znak života. Još jedno iskušenje na putu do vode su i mravi koji ih napadaju. Ovi mravi na njih puštaju kiselinu koja ih oslijepi tako da se ne mogu kretati i umiru na suncu.

Mužjaci prvi stignu do obale i kopaju rupe za ženke. One ih dostignu nakon tjedan dana, a onda u tim rupama izlegnu i do 100.000 jajašaca. A tada se događaju uistinu nevjerojatne stvari. Iako su ženke zakopane u te rupe, nekako prepoznaju kad je oseka najniža, a onda izlaze iz zemlje, spuštaju se do vode i ispuštaju ta jaja. Voda je inače plava, ali je ta količina jajašca potpuno zacrni.

Inače se tijekom te seobe jajašca toliko rasprostru da ih pojedu ribe ili ih rezmjeste oluje. Svakih nekoliko godina okolnosti su takve da se jajašca vrate na obalu.

Imali smo nevjerojatnu sreću, a i bili smo dobro pripremljeni. Uspjeli smo snimiti kako se izliježu te vdjeti i ta mala stvorenja koja se zovu megalopi. Pravo je čudo bilo kad su milijuni tih račića izašli iz vode i ispunili obalu započevši svoju seobu, od obale do šume. Ti kadrovi uistinu oduzimaju dah.

<strong> Q. Jesu li vremenski uvjeti imali kakvog utjecaja na snimanje na lokacijama gdje to niste očekivali? </strong>

Kad smo došli u Wisconsin u SAD-u, očekivali smo uhvatiti snimke milijuna leptira monarha. Na kraju ih gotovo uopće nije bilo. Jedan od naših stručnjaka koji je proučavao leptire preko 30 godina bio je u šoku. Tipično je da u to doba godine na toj lokaciji budu stotine leptira. Ovaj put izbrojili smo ih sedam. On je smatrao da je to bilo zbog neočekivano niskih temperatura za to doba godine. Monarsi se hrane i razmnožavaju oleandrom, ali ove godine zbog temperature nisu rasli. Inače su dostizali visine do metar i pol, a ove godine nisu narasli preko dvanaest centimetara. To su bile vrlo zahtjevne okolnosti, ali naša je ekipa uspjela to prebroditi i uhvatila neke od meni najdražih kadrova u cijelom serijalu.

<strong>Kad razmislite o cijelom projektu "Velikih seoba", koji su bili najvažniji čimbenici koji su utjecali na uspjeh serijala? </strong>

A. Dvije najvažnije osobine ovoga cijelog projekta bili su upornost i strpljenje. Da nije toga bilo, propustili bi neke sitne trenutke i prava čuda. Ali mislim da smo se dobro pripremili i bili smo na sve spremni.

Uzorci seoba koji su se prije kretali vrlo preciznim redoslijedom se sad mijenjaju. Primjerice, tijekom našega prvog snimanja na Falklandskom otočju imali smo period od samo dva tjedna gdje smo snimali dolazak pingvina. Ali kad smo došli na lokaciju, pingvini su već bili ondje. Mnogi uzorci ponašanja životinja zadnjih se godina mijenjaju, a neki su znanstvenici u našoj ekipi to povezivali s klimatskim promjenama. Te promjene bile su nam ujedno i glavni izazov tijekom snimanja, ali kako smo imali neke od najvećih stručnjaka u našoj ekipi, uspjeli smo nastaviti s poslom i uhvatiti prekrasne kadrove. Nadamo se da ćemo uspjeti pokazati svijetu koji utjecaj naši postupci prema okolišu imaju prema seobama.

<strong> Kad govorimo o klimatskim promjenama, možete nam malo objasniti kako led utječe na seobe, posebno na tihooceanskog morža? <strong>

A. Put tihooceanskog morža nikada prije nije snimljen, a vrlo je važna priča o klimatskim promjenama u sjeveroistočnoj Rusiji. Ove su životinje velike - veće nego u Atlantiku - a sele se s Aljaske u Rusiju svake godine dok se led kreće polarnim prostorom. Morževima je led presudan za preživljavanje, a posljednjih nekoliko godina nije bilo dovoljno leda da bi se ženke pridružile u broju koji je očekivan.

Mužjaci se prvo sele na obale sjeveroistočne Rusije, u prostor koji se zove Čukotka. Kad izađu iz vode, blijedi su ili sivi. Sva im je krv otišla iz udova da bi zagrijali tijelo na zahtjevnom putu. Kad se ugriju na suncu, postanu ružičasti.

Kad ženke uspiju prijeći, njihovo odmorište najčešće je na ledu, ali sada ga nema dovoljno tako da se moraju naguravati na obali s mužjacima. Jednom kad stignu u Rusiju, moraju se penjati po brdašcima oko obale da bi našli sigurno mjesto za odmor. Njihova masa (mužjaci su teški do dvije tone i dugi do 3,5 metra) i nevjetojatan stres putovanja uzimaju danak. Stotine morževa na godinu ugibaju od teškoća seobe i promjena u ledu. To je potencijalno sve veći problem koji se trenutačno odvija na rubu svijeta.

<strong> Što za vas i vašu ekipu znači ovaj projekt "Velikih seoba"? </strong>

A. Snimanje "Velikih seoba" za National Geographic bila je trogodišnja odiseja za sve koji su bili povezani s projektom. Za ekipu koja je radila to je isto bila svojevrsna seoba. To je bila avantura koja nas je izazvala, iscrpila, ali na kraju obogatila za jedno životno iskustvo. Naša trogodišnja produkcija serijala uključila je neke od najboljih filmaša životinjskog svijeta koji su zajedno pomogli iskustvom i znanjem da obogatimo projekt.

Ovaj je projekt od prvoga dana bio nešto posebno. Možda je bila razina produkcije bez presedana i nevjerojatna količina resursa osiguranih za uspjeh projekta. Od Sudana do Sibira, od Australije do Amazone, od Perua do Palaua, filmaši "Velikih seoba" preživjeli su svaki izazov koji možete zamisliti. Svako od naših pedesetak snimanja donijelo je nevjerojatne priče koje su za National Geographic prekrile cijeli svijet.

Prije tri godine ekipa "Velikih seoba" imala je vrlo ambiciozan plan: potpuno promijeniti pogled gledatelja na pitanje seoba. Naš tim imao je mantru: od prvih dana smatrali smo da će osoba nakon što odgleda seriju shvatiti kako se ovaj svijet kreće i što se sve na njemu događa. A ako vide veliko krdo životinja u seobi, nismo htjeli da govore: "Ovo je prekrasno", nego da kažu: "Navijam za vas!"

Nadam se da su kadrovi u serijalu i svi drugi dijelovi serijala pomogli u tom pogledu. Podsjećaju nas da život može postojati samo ako se krećemo skupa i svi živimo kao jedno.

OGLAS

FOTOGRAFIJE

SNIMKE