<font size=2px> <b> Po čemu se ove nove epizode razlikuju od prethodnih sezona serijala "Tabu"? </ font> </ b> 

Ovo je prva sezona "Tabua" snimljena u potpunosti u 'high-definition' sustavu, dajući gledaocu uvid u jedinstvene kulture i rijetko viđene supkulture na raskošnome širokom zaslonu živih boja.

Ovo je putovanje u južnu Etiopiju, duboko u šumu Amazone, na visoravni Nove Gvineje i pacifičke otoke. Produkcija je više filmska, više 'suočavalačka', ali i dalje bliska i osobna jer pojedinci dopuštaju kamerama nesputan pristup njihovu svijetu. 

<font size=2px> <b> Snimali ste neke nevjerojatno daleke zajednice. Kako ste dobili pristup? </ Font> </ b> 

Snimali smo u 19 različitih zemalja na šest kontinenata i u mnogim slučajevima, plemenima ili kulturalnim skupinama kamere su bile potpuna nepoznanica.  Često smo se pouzdali u lokalne kontakte i vodiče koji su nas vodili u udaljene krajeve i obavještavali nas o lokalnim običajima i protokolima. Jedna naša istraživačica, Sandra Welkerling, antropologinja je iz Australije koja proučava plemenske običaje i koja je provela mnogo mjeseci u Papui Novoj Gvineji. Naš pristup plemenu Bena Bena bio je moguć upravo zbog njezina putovanja nekoliko mjeseci prije kada je pokušavala komunicirati i uspostaviti kontakt s plemenom i poslije ponovno vratila s malom mobilnom kamerom kako bi snimala njihove rituale inicijacija. U Sumbi na Pasoli događa se natjecanje u jahačkom bacanju koplja koje se odvija jedino u slučaju da vrač odredi da su znakovi iz okoliša povoljni. U ovom slučaju, cijelo se putovanje svelo na to hoće li se pješčane dine pojaviti u određenom tjednu siječnja. Ovo bi se događalo svaka četiri tjedna prije samoga događaja. Imajte malo suosjećanja s koordinatorima produkcije koji su se morali nositi s produživanjem viza za deset tjedana za cijelu ekipu! U drugim slučajevima, nismo imali toliko sreće. Pleme Mursi iz Etiopije u određenom je tjednu u rujnu organiziralo borbu Donga (eliminacijska borba štapovima). Naša je ekipa doletila, vozili su se danima prelazeći nedavno poplavljenu rijeku kako bi došli do plemena samo da bi doznali da su oni otišli u borbu sa susjednim plemenom Bodi nekoliko dana prije, tako da su svi muškarci i odrasle osobe iz plemena Mursi napustili svoju zemlju. Nema plemena. Nema ni priče.

<font size=2px> <b> Kako ste odabrali odabrane priče? </ font> </ b> 

Unutar svake epizode težimo mozaik kultura i predmeta kako bismo predstavili posebnu temu u tri-četiri točke i međutočke. Cilj je bio pronaći priče koje daju gledateljima neko razumijevanje razloga važnosti tabua, nekom plemenu, to jest kulturi. Potražili smo likove kroz koje smo mogli dobiti perspektivu koju bez njih možda ne bismo bili ni razmotrili. Također nam je bilo važno uključiti bar jednu priču u većini epizoda koje oslikavaju naše zapadnjačko društvo. Pregledavajući tabue iz našega vlastitog dvorišta, možemo izmjeriti vlastite vrijednosti i predrasude prema stranim kulturama.

Neke od stvari koje mi smatramo prihvatljivima pripadnicima nekih drugih etničkih skupina bile bi ekstremne. Na primjer, vidimo žene na sjevernom Tajlandu kako produžavaju vratove mjedenim prstenima u tolikoj mjeri da mu promijene sveukupan izgled. Nama je to ekstremna tjelesna promjena. No kako bi oni gledali na zapadnjačku opsjednutost kirurškim implatantima?

<font size=2px> <b> Je li snimanje ovog serijala utjecalo na Vaš osobni stav na to što je tabu? </ font> </ b> 

Da, moja je mantra ta da je najbolje ne suditi dok i sami ne znamo. 

<font size=2px> <b> Kako su ljudi reagirali na Vas? Je li bilo teško postići da se otvore pred kamerom? </ Font> </ b> 

Obično smo morali komunicirati s pomoću dva prevoditelja - jedan je prevodio s engleskog na nacionalni jezik, a drugi je prevodio na lokalni dijalekt. Naravno, zbog toga je sve dugo, dugo trajalo. Jednostavne fraze poput "ne gledaj u kameru" postale su mukotrpni zahtjevi. Neke su autohtone skupine sramežljivije od drugih. Općenito, plemenski su se ljudi ponosili svojim običajima i htjeli su da svijet, odnosno njihov pojam svijeta, čuje i posvjedoči njihovim pričama. Mi smo pozvali sve njih da ispričaju svoje priče na svoj način. Priče su ispričane bez osuđivanja i gledaocima je prepušteno da sami odluče što će o njima misliti.

<font size=2px> <b> Koju je priču bilo najzahtjevnije snimiti, a koje najugodnije? </ Font> </ b> 

Vrlo je teško ograničiti se na jednu ili dvije priče. Katkad je najzahtjevnija priča ujedno i najugodnija  - kada smo uspješni. Raspon je od usamljenog pastira koji prikuplja smrtonosne zmije u SAD-u do skupine od gotovo 10.000 napola golih Japanaca koji očajnički naganjaju jednoga golog "Duhovnog čovjeka". Za tu određenu priču morali smo pozicionirati kamere na različite strateške lokacije jer nitko zapravo nije znao kad će se i gdje točno pojaviti goli muškarac. Naš neustrašivi producent Jeremy Adair uzeo je kameru usred cijele gužve, skinuo se gotovo dogola kako bi se uklopio s ruljom. Imao je sreću pa je iz svega izašao neozlijeđen.

<font size=2px> <b> Tijekom snimanja ovog serijala, jeste li se ikad brinuli za vlastitu sigurnost? </ font> </ b> 

Snimanju smo pristupali oprezno; međutim, neočekivani bi događaji katkad stavili našu ekipu u nezavidan položaj. U jednoj zemlji, lokalnom su vodiču pištolj prislonili na glavu zbog uočene indiskrecije. U Beninu naša producentica je dobila malariju. Imala je visoku temperaturu i halucinirala je. Vudu-svećenik joj je dao neku vrstu blagoslova ili čarolije - mi još ne znamo točno što - i bolest je gotovo odmah nestala. U Amazoni su dvije od tri osobe iz naše ekipe završile u bolnici s drugom egzotičnom bolešću i provele dane na infuziji. Snimatelju je na Filipinima, za vrijeme snimanja samobičevanja i raspeća pobožnih katolika prolivena krv po oku. U takvim nezaštićenim uvjetima, rizik od zaraze krvlju je velik. Nasreću, svi su sada dobro.

<font size=2px> <b> Snimili ste neke rituale koji su vrlo osobni kao što su obredi inicijacije. Je li bilo teško ostati nenametljiv? </ Font> </ b> 

Mi smo obzirni prema kulturama koje smo snimali, a izazov je snimati toliko detaljno koliko bi nam dopustili lokacija i sudionici. Istodobno smo se trudili ne ometati neke osobito intimne, opasne ili privatne trenutke.

Bilo je situacija kad smo odlučili poslati jednog snimatelja umjesto uobičajene ekipe od tri ili četiri člana. To su bila vremena kada diskrecija i mobilnost bile najvažnije. Lakše je jednoj osobi dobiti povjerenje nego cijeloj delegaciji. Na primjer, snimatelji/producenti uspješno su raspoređeni po džunglama Nove Gvineje gdje su dječaci koji sudjeluju u bolnim inicijacijskim obredima te ih ima i na sniježnim vrhovima Vermonta, gdje se kršćanski nudisti mole i zabavljaju. 

<font size=2px> <b> Koji su običaji vama osobno bili najšokantniji i najneobičniji? </ font> </ b> 

Bilo koji rituali ili ekstremna uvjerenja koja uključuju djecu najteže su utjecali na naše ekipe.

Tri priče koje mi sada padaju na pamet su "peglanje" grudi u Kamerunu, gdje adolescentnim djevojkama pritišću grudi užarenim komadom drva, kako bi se potisnula njihova ženstvenost -što je uobičajena praksa i istu provode njihove majke. Sljedeći je primjer vjerovanje "Mingi" plemena Karo čiji članovi fizički moraju biti savršeni kako bi pleme opstalo i anomalije, kao što su blizanci, rascjepane usne ili mliječni zubi koji krivo izrastaju, moraju se riješiti na način da se dijete ostavi da umre. U Papui Novoj Gvineji, mladi adolescentni dječaci podvrgnuti su najkrvavijoj i najbolnijoj inicijaciji gdje njihovu kožu duboko režu britvicama i do tisuću puta kako bi im koža izgledala što više nalik krokodilskoj.

<font size=2px> <b> Što biste željeli da gledatelji ponesu iz ovog serijala? </ font> </ b> 

Osjećaj da su posjetili neki drugi svijet i vratili se s nekim novim spoznajama. Nadamo se da "Tabu" daje gledaocima dobar uvid u slabo poznate kulture i možda ih potaknu da gledaju drukčije na vlastiti svijet.